Prije pet stotina godina mislilo se da je Zemlja ravna ploča. Dokazi koji su govorili suprotno odbijali su se kao apsurd: "Da je svijet zaista kamena kugla", govorili su, "ljudi na njezinu dnu bi otpali s nje." Prije Galilea, činilo se glupim misliti da se vrtimo oko Sunca brzinom od 107.000 kilometara na sat. Mislim, pa to bi odnijelo kosu s naše glave, zar ne? Još jednom, zagonetke znanosti tjeraju nas da promislimo o svijetu u kojem živimo na novi način, ovaj put na način koji je dalje od svega što mislimo da je moguće. Biocentrizam objašnjava kako život nije neka puka slučajnost fizike, već je suštinski bitan za postojanje svemira.

Niz novih znanstvenih eksperimenata sugeriraju da svemir nije dosadnjikava igra bilijarskih kugli kako su nas učili još od osnovne škole. Za sve namjere i svrhe, naš pogled na svijet isti je kao i onaj vjeverice. Vjeverica otvori svoje oči i žir je nekim čudom tamo – ona ga zgrabi i uspentra se na drvo bez nekakvog daljnjeg razmišljanja. Ni mi ljudi nismo drugačiji: probudimo se ujutro i – voila! - svijet je kao nekom čarolijom jednostavno tamo. Mislimo da svi ti atomi 'vani' samo skakuću uokolo bez obzira na to gledamo li ih ili ne.

Međutim, eksperimenti rutinski pokazuju upravo suprotno: čestice nemaju stvarna svojstva, ako ih netko ne promatra. Uzmimo poznati eksperiment s dvije pukotine. Kada su znanstvenici promatrali česticu kako prolazi kroz dvije rupe u prepreci, čestica se ponašala kao metak i prolazila  kroz jedan ili drugi otvor. No, u slučaju kad je se ne promatra, čestica djeluje kao val i može proći kroz obje rupe u isto vrijeme.

Bizarno, zar ne? No, to su pravi eksperimenti koji su izvedeni toliko puta da nijedan fizičar ne sumnja u njih. U stvari, rezultati pokusa su opisani kao neshvatljivi. Richard Feynman, fizičar i dobitnik Nobelove nagrade, jednom je rekao: "Mislim da je sigurno reći da nitko ne razumije kvantnu mehaniku. Nemojte si stalno govoriti, ako to možete izbjeći, 'ali, pa kako je to moguće?', jer ćete brzo otići 'tamo dolje niz odvod' u slijepu ulicu iz koje još nitko nije pobjegao." Ali sada, po prvi puta, imamo teoriju biocentrizma koja donosi smisao u sve ovo.

Pogledajmo na trenutak boju i svjetlo svega onoga što vidite 'vani'. Samo po sebi, svjetlo uopće nema ni boju ni sjaj. Neupitna stvarnost je da ništa nalik onome što gledamo ne može biti prisutno bez svijesti. Razmislite o vremenu: kad izađemo van vidimo plavo nebo - ali stanice u našem mozgu mogu lako biti izmjenjene tako da 'vidimo' crveno ili zeleno umjesto plavog. Osjećamo da je vruće ili vlažno, ali tropska žaba bi se u istim uvjetima osjećala hladno i suho. U svakom slučaju, shvaćate poantu. Ova logika vrijedi za gotovo sve.

Razmislimo o prostoru i vremenu samom. Što su oni? Mahnite rukom kroz zrak. Ako maknemo sve što imamo, što nam ostaje? Odgovor je ništa. Pa zašto se onda pretvaramo da je prostor stvar? Ista stvar vrijedi i za vrijeme - ne možete ga staviti u bocu poput mlijeka. Prostor i vrijeme nisu objekti. Pogledajte nešto – na primjer ispis ove stranice. Ne možete ga vidjeti kroz kost koja okružuje mozak. Ne, sve ono što vidite i doživljavate upravo sada je organizirani vrtlog informacija koje se pojavljuju u vašem umu. Sve je to organizirano u glavi  kao film u boji. To jest, naravno, osim ako niste slijepi za boje - onda vaš mozak isprepliće predmete zajedno, bez boje. U stvari, s malo genetskog inženjeringa, vjerojatno biste mogli učiniti sve ono što je crvene boje vibrirajućim, ili da proizvodi određeni zvuk umjesto toga, ili čak da u vama pobudi želju za seksom. Jednostavno rečeno, prostor i vrijeme su alati kojima um drži sve stvari na okupu .

Struktura samog svemira je vjerojatno najbolji argument biocentrizma. Ima dugačak popis značajki koje čine  kao da je sve - od atoma do zvijezda – kao skrojeno samo za nas. Na primjer, da je Veliki Prasak (Big Bang) bio samo za milijunti djelić jači, svemir bi se prejako proširio, što bi spriječilo stvaranje svih zvijezda i svjetova. Rezultat toga: ne bi bilo ni nas. Tu je još i više od 200 čimbenika, tako preciznih, da bi bilo naivno reći da su slučajni. Promijenite bilo kojeg od njih i nijedan od nas nikada nije ni postojao. Nijedan od tih uvjeta nije predviđen ni jednom teorijom – svi se čine pažljivo odabrani, često s velikom preciznošću, kako bi se omogućilo postojanje života. Jedino znanstveno objašnjenje (tzv. 'antropičko načelo') kaže da, ako smo živi, morali smo pronaći te uvjete, jer ??što drugo bismo mogli naći? Naravno, ovo nije nikakvo objašnjenje, osim ako tvrdite da postoji beskonačan broj svemira, a nama se jednostavno posrećilo da smo baš u ovom. No, dokaza za postojanje ovih drugih svemira imamo koliko i dokaza da postoji Uskršnji Zec! Jedino pravo objašnjenje je biocentrizam, koji objašnjava kako je svemir stvoren od strane života, a ne obrnuto.

Prema biocentrizmu, prostor i vrijeme nisu teški, hladni fizički objekti, nego oblici percepcije životinjskih osjetila. Kad govorimo o vremenu, neizbježno ga opisujemo kao promjenu. No, promjena nije isto što i vrijeme. Pogledajmo famozno Heisenbergovo 'načelo neodređenosti.' Ako je ovaj svijet vani u stvari samo čestice koje poskakuju uokolo, onda bi trebalo biti moguće izmjeriti sva njegova svojstva. No, ispostavilo se da to ne možete učiniti - na primjer, točna lokacija čestice i njezino gibanje ne može biti poznato u isto vrijeme. Oni su poput figurica čovjeka i žene u satu-kukavici - kada jedan izađe iz sata, drugi ulazi. Ova neizvjesnost je ugrađena u samo tkivo svemira, ali nitko nema pojma zašto. To ima smisla samo ako prihvatimo činjenicu da je svemir biocentričan.

Zamislite film koji prikazuje streličarski turnir. Strijelac odapinje strijelu i kamera prati njezinu putanju. Odjednom, projektor zaustavlja film na jednom kadru (engl. frame), u kojem gledate sliku strijele zaustavljene u letu. Zaustavljanje filma vam omogućuje da znate položaj strijele s velikom točnošću, ali ona ne ide nigdje, a njezina brzina više nije poznata. Ovo je zbrka opisana u načelu neodređenosti: oštrina u jednom parametru uzrokuje zamućenje u drugom. Sve ovo izgleda savršeno smisleno iz perspektive biocentrizma. Sve što opažamo aktivno se rekonstruira unutar naše glave. Vrijeme je jednostavno zbroj 'slika' (frame-ova) koji nastaju unutar uma. No, promjena ne znači da je ta nevidljiva matrica u kojoj se događaju promjene, pod nazivom "vrijeme", stvarna. To je samo naš vlastiti način kojim stvarima oko nas dajemo smisao.

I prostor također ima određenu dozu nedodirljivosti. Ne možemo ga uzeti kao uzorak i odnijeti u laboratorij. Kao ni vrijeme, prostor nije stvar ili objekt. Prostor je dio našeg mentalnog softvera, koji naše doživljene senzacije oblikuje u višedimenzionalne objekte. Zamišljamo ga kao veliku posudu bez zidova. Ali to je lažno. Udaljenosti između objekata se mijenjaju ovisno o uvjetima kao što su gravitacija i brzina, tako da ne postoji apsolutna udaljenost između nečega i nečega drugog.

Kad gledamo prostor i vrijeme kao fundamentalne i neovisne stvari, uzimamo potpuno pogrešno polazište za razumijevanje svijeta. U stvari, čak i novi eksperimenti počinju potvrđivati da se kvantni efekti odnose i na svakodnevni svijet, svijet ljudskih razmjera objekata.

Biocentrizam otključava kavez u koji smo se nesvjesno zatvorili. Nova paradigma se obično smatra glupošću gledano iz postojeće paradigme. Postavljanje promatrača u jednadžbu otvara nove pristupe za razumijevanje svega - od malenog svijeta atoma do našeg pogleda na život i smrt. Iznad svega, biocentrizam nudi novi, obećavajući način za spajanje svih znanosti kao što to znanstvenici i pokušavaju učiniti, sve od Einsteina. Dok ne prepoznamo svemir u našim glavama, sva nastojanja da zaista razumijemo svijet će i dalje ostati put prema nikamo.

Preuzeto iz knjige"Biocentrism", autora Roberta Lanze

                    Prevedeno sa: http://www.robertlanza.com/biocentrism-the-new-face-of-the-cosmos/

Koji je pravi put, prava metoda rada na sebi? Koliko puta smo čuli ili upitali sami sebe: 'Koji put izabrati? Toliko ih ima!' Često čujemo i onu uzrečicu: 'Koliko ljudi, toliko puteva!' Nije li to malo previše? Pa i ne, jer - svaki čovjek je drukčiji u svojoj originalnosti.

No, ono što je bitno je, da put kojeg izaberemo bude put cjelovitog čovjeka. Ovakav put je integralan, tj. ima utjecaj na sve tri grane čovjekova stvaralaštva: estetiku, etiku i logiku. Ovakav put istovremeno utječe na i integrira sva tri središta djelovanja čovjeka: tijelo, srce i um. Ono što je najvažnije je da ovakvim načinom rada na sebi istovremeno razvijamo i posebno djelatno središte - svijest, dakle centar prosuđivanja kroz koji, neidentifikacijom i ne osuđujući, pratimo i upravljamo našim osjetilima, emocijama i mislima. Ovim se postiže priprema za razvoj čovjekove suštine, pravog i stalnog 'Ja' – ljudske duše.

Zamislimo da je nekad, u drevna vremena postojalo određeno znanje, iskonska Tradicija; jedan skup metoda koji je u načelu bio jednak za sve, tj. principi rada ovog učenja su bili vrlo slični za sve koji su bili spremni krenuti na put samorazvoja. Sve što je ostalo od ovog iskonskog znanja možda se s vremenom iskvarilo gotovo do neprepoznatljivosti ('izgubilo u prijevodu'), možda pod pritiscima potisnulo u tajnost, a možda i namjerno stoljećima skrivalo od čovječanstva, barem velike većine njih.

Manji dijelovi ovog učenja, ove svete znanosti, sačuvani su u današnjim velikim religijama samo djelomično, i opet tako skriveni u dvosmislenosti i u 'riječima iza riječi' da ih danas može prepoznati tek nekolicina iniciranih (npr. prema ranokršćanskom patrističkom nauku biblijski tekst u sebi istovremeno sadrži doslovni, moralni i mistički smisao). G.I. Gurdjieff kaže u Ouspenskyjevoj 'U potrazi za čudesnim':

'Morate razumjeti da se svaka prava religija, to jest ona koji je stvorena od strane učenih ljudi i u određenu svrhu, sastoji od dva dijela. Jedan dio uči što se treba raditi. Taj dio postaje zajedničko znanje i tijekom vremena je iskrivljen i odstupa od izvornika. Drugi dio uči kako raditi ono što se u prvom dijelu uči. Ovaj dio se čuva u tajnosti u posebnim školama i uz njegovu pomoć uvijek je moguće ispraviti ono što je iskrivljeno u prvom dijelu ili vratiti ono što je zaboravljeno. Od desetaka samostana jedan je škola.'

Djelove učenja ove škole prepoznajemo po sličnostima u obredima različitih religija ili u sličnosti poruka svetaca i proroka naizgled različitih religija; npr. najbitnija poruka gotovo svake religijske tradicije je da je suština duhovnog u nama samima - ljubav.

Tri puta

Razumijevanje drevne zapadne i istočne misli govori nam da ljubav potiče ljude da izraze svoju duhovnost na tri glavna načina: znanjem, djelovanjem i osjećajima.

U kršćanskoj filozofiji, ti načini obično su povezani s atributima Boga. Bog je konačna Istina, Dobrota i Ljepota, a ove osobine privlače ljude na Put Istine, Put Dobrote, i Put Ljepote. Još stariji sustav indijske filozofije opisuje ova tri načina kao yoge (discipline) ili marge (staze); ovi putevi se sastoje od jnane (znanja ili mudrosti), karme (akcije ili služenja), i bhakti (predanost i obožavanje). Oba, istočni i zapadni sustav, shvaćaju da sva tri načina nalaze neki stupanj izražavanja u svima nama, ali i da će u pojedinom trenutku nekoga više privlačiti prvi, drugi ili treći put.

            Gledano iz praktičnog kuta, ovo učenje možemo prepoznati – ako ne u cjelosti, onda barem djelomično - u nekoliko puteva raznih religija, kao što su npr. raja yoga u hinduističkoj filozofiji joge ili asketskim tradicijama prakticiranim u manastirima kršćanskog Istoka (hesihazam).

            Patanjalijeva raja yoga ili raja marga (sanskrt. raja = kralj; raja marga = kraljevski put) integralni je put sjedinjavanja s Bogom i često ju se smatra kompletnim putem joge jer se istovremeno usredotočuje na kontrolu uma i tijela: putem različitih vježbi postiže se sjedinjenje uma, tijela i duha.

          Hesihazam (grč. hesihia = mirovanje, tihovanje, šutnja), koji kao mistično tijelo Pravoslavne Crkve nalazimo npr. u manastirima Svete Gore u Grčkoj, slijedi nauke Pustinjskih Otaca ranog kršćanstva, prema kojima se 'svetac ne rađa kao sveti, već svetim postaje za života'. Sami Pustinjski Oci ovo su učenje nazivali Kraljevskim Putem, a praksu hezihije najbolje opisuju riječi samih monaha:

Očišćen od svega vanjskog i nakon što je pomoću djelatne vrline ovladao osjetilima, um  se smiruje nepokretan u srcu, usredotočivši svoj pogled u središte. Tamo prima mentalne iluminacije, kao bljeskove munja, i tako skuplja Božansko razumjevanje.

                                   (patrijarh Kallistos; iz Philokalie/ Dobrotoljublja)

Prema učenju Gurdjieffa sve tradicionalne puteve možemo podijeliti na tri puta: Put fakira, Put monaha i Put jogija. Ovi putevi se naravno, poklapaju sa tri duhovna puta navedena ranije u tekstu. No, ono što je specifično za Gurdjieffa je, da je on prvi Zapadu predstavio i vlastitu metodu Rada na sebi, koju je nazivao Četvrti Put ili jednostavno – Rad. Rad je jednostavno opisao sam Gurdjieff:

[...] početak četvrtog puta je lakši od početka puta fakira, monaha i jogija. Postoji mogućnost rada na četvrtom putu i u isto vrijeme ostati u uobičajenim uvjetima života, nastavljajući svoje uobičajene poslove, odnose sa ljudima, ne odustajući od bilo čega što smo do tada sljedili. Čak naprotiv, uvjeti života u kojima je čovjek na početku svog rada, u kome ga, da tako kažem, rad sam pronalazi, su najbolji mogući za njega.[...] Četvrti put se ponekad naziva Put lukavog  čovjeka. 'Lukav čovjek' zna neke tajne koje fakiri, monasi i jogiji ne znaju. [...] Čovek koji slijedi četvrti put zna sasvim određeno koje su mu supstance potrebne za njegove ciljeve i zna da se te supstance mogu proizvesti u tijelu za mjesec dana tjelesne patnje, za tjedan dana emocionalnih napora ili u jednom danu mentalnim vježbama — kao i to, da se one mogu uvesti u organizam izvana, ako se zna kako. I tako, umjesto cijelog dana vježbanja  jogija, tjedan  dana molitve redovnika ili mjesec dana samo-mučenja koje radi fakir, on se jednostavno pripremi i proguta malu pilulu koja sadrži sve supstance koje želi, i na taj način, bez gubitka vremena, on postiže potrebne rezultate.

           (Gurdjieff, citiran od Ouspenskog; 'U Potrazi Za Čudesnim')

Važnost cjelovitog razvoja

Jedino integracijom puteva dobijamo ono ključno, put razumjevanja. Što to znači?

Razumjevanje donosi objektivnost. Na primjer: gledajući objektivno na naše greške, učimo iz njih. Tako jedan redovnik koji moli po cijele dane u strahu od paklenih muka koje ga čekaju nakon smrti  – na Putu Dobrote, na Putu monaha, na putu bhakti yoge, nazovimo to kako god hoćemo – je rob, jer njegova vjera u Boga, iako spontana, je slijepa, nije utemeljena u razumijevanju Sebe i Svega Što Jest. Radeći na sebi samo djelomično, ne razvijamo cjelovitost sebe. Ako čovjek razvija samo jednu stranu svog bića, ne može biti potpuno objektivan i iskren prema samom sebi. Ovakvo razumjevanje ključ je unutarnje, psihološke transformacije. Jedino ovakva, psihološka promjena vrijedna je Rada na sebi.

Gledajući Rad kao integralni put razvoja, možemo reći da takav put treba sadržavati sljedeće metode:

-ekonomija, štednja vlastite energije (u ovo spada i sublimacija tj. ispravno korištenje   seksualne energije)

-buđenje srca (savjesti);

-transcendiranje uma tj. uobičajenih mentalnih obrazaca.

Možemo reći da je cilj Rada ovladavanje i upravljanje svih vrsta naših energija: fizičke, emocionalne i mentalne iz jednog permanentnog centra postojanja - ovo se npr. u terminologiji Četvrtog Puta naziva stvaranje 'magnetskog centra'. Tek tada je moguć daljnji rad na višim (možda bi bilo točnije reći nesvjesnim) centrima/energijama, tj. na duhovnom razvoju čovjeka. Još jednom, Gurdjieff:

Ovo učenje se razlikuje od mnogih drugih zbog činjenice da potvrđuje da viši centri postoje u čoveku, te da su u potpunosti razvijeni. Niži centri su ti koji nisu razvijeni. Upravo ta nerazvijenost ili nepotpuno funkcioniranje nižih centara je ono što nam onemogućava korištenje rada viših centara. [...] Samo iz opisa mističnih iskustava, stanja ekstaza, znamo za tu vezu. Ta stanja se mogu dogoditi na temelju religioznih osjećaja ili samo na kratko, preko određenih narkotika; ili pak u određenim patološkim stanjima kao što su napadi epilepsije ili slučajne ozljede mozga[...] U većini slučajeva u kojima  su se dogodile slučajne veze sa višim misaonim centrom čovjek se onesvješćuje. Um se odbija predati poplavi misli, emocija, slika i ideja koje se najednom javljaju u njemu. [...] To je obično sve što ostaje iz takozvanog 'mističnog' iskustva ekstaze, koje predstavlja privremenu vezu sa višim centrom.  

               (Gurdjieff, citiran od Ouspenskog; 'U Potrazi Za Čudesnim')

Dakle: samo iz opisa mističnih stanja znamo za tu vezu (s višim centrima)! Evo zbog čega je mnogim misticima i svecima teško održati stalnim stanje blaženstva koje toliko dugo prizivaju i za koje se toliko pripremaju. Jednostavno rečeno: da bi se radilo na višem, treba prvo zagospodariti onim nižim. To je početak promjene gledišta, promjene u načinu razmišljanja, to je ono što su Pustinjski Oci nazivali metanoia.

           I na kraju, još jednom obratimo pažnju na upute anonimnog ruskog hodočasnika. Nemojmo biti ni robovi, ni najamnici:

Suzdržavanje od grijeha zbog straha od muka je neuspješno i neplodno, duša se ne može osloboditi od grijeha u mislima ičim drugim osim čuvanjem razuma i čistoćom srca. A sve se to po­stiže unutarnjom molitvom, i to ne zbog straha od paklenih muka, nego u želji za kraljevstvom nebeskim. Ako netko počne činiti spasonosne podvige, to sveti oci nazivaju najamništvom. Govore da je strah od muka put roba, a želja za nagradom u kraljevstvu nebeskom put najamnika. A Bog želi da idemo k Njemu putem sinovskim, tj. iz ljubavi i u revnovanju za njega; da se ponašamo pošteno i da se radujemo spasonosnom sjedinjenju s Njim u duši i srcu.

               ('Ispovijesti ruskog hodočasnika': autor nepoznat)

Kako zadržati mir u duši? Kako živjeti iz trenutka u trenutak, biti postojan iznutra bez obzira na sve što nas satire izvana? Kako 'živjeti u svijetu, a ne biti od ovoga svijeta'? Kako biti? Toliko se trudiš da budeš budan tih nekoliko trenutaka, da bi zatim posve nesvjesno opet utonuo u san... Prisutnost koju svako malo gubimo, kako da je zadržimo; ili, možda, kako da Ona zadrži nas? Ova su pitanja izvor sve moje depresije, samovanja i ponekad nemogućnosti življenja sa samim sobom.

            Koliko sam se puta sam sebi načudio:'Kakve li smo mi ljudi lijenčine!' Kad bi se potrudili samo četvrtinu svog života biti ovdje, svjesni sebe, sjećati se sebe, biti... Kad jednom osjetiš ovaj Život, ovo Svjetlo koje osvjetljuje iznutra, koje sija iz tvoje duše, onda znaš: 'Moguće je!' Moguće je živjeti kao čovjek koji je svjestan Sebe, svog pravog Ja, i to Živjeti stalno, iz trenutka u trenutak, biti budan 24 sata dnevno.

Ali, doživjeti jedan pogled u Stvarnost nije isto što i Živjeti Stvarnost. Ne, ne... To je bol. Čežnja. Čežnja duše. Duše koja čezne za tim da izrazi Sebe, čežnja Čovjeka da se probudi. U tim trenucima shvatiš one Buddhine riječi:

Na putu prema istini čovjek moze napraviti samo dvije greške: da ne prođe cijelim putem, ili - da uopće ne krene.

Ili možda, još gore, onaj aforizam Gurdjieffa:

             Blagoslovljen onaj koji ima dušu, blagoslovljen onaj koji je nema, ali muka i jad onom koji je ima u začetku.

Gurdjieff je podučavao da čovjek nema urođenu dušu, već da je ona luksuz, vrijednost koja se mora steći u životu, strpljivim i napornim Radom na sebi. Ne proći cijelim putem ili imati dušu u začetku... E, da. To je to – bol, čežnja. Stalna i nepodnošljiva, kao kamen oko srca.

Ovim jednim životom kojeg imamo dana nam je Milost koju prelako odbacujemo. Nosimo u sebi nešto što nije od ovog svijeta, i to je ono što mi ustvari jesmo. To je ono što Ja Jesam. I zato, dokle god živim neću odustati. Svaki puta, kad god mogu, kad god se sjetim, sjetim sebe, reći ću si: 'Potrudi se, potrudi se! Kada, ako ne Sada?'

Desiderata

Idi smireno kroz buku i užurbanost
  i sjeti se mira koji se može naći u tišini.
 
  Koliko je to moguće,
  budi u dobrim odnosima sa svim ljudima.
 
  Govori svoju istinu smireno i jasno,
  slušaj druge,
  čak i glupe i neuke;
  i oni imaju svoju priču.
  Izbjegavaj bučne i agresivne osobe,
  one su teret duhu.
 
  Ako uspoređuješ sebe s drugima,
  možeš postati ponosan ili ogorčen
  jer uvijek će biti većih ili manjih od tebe.
 
  Raduj se svojim dostignućima,
  kao i svojim planovima.
  Održi entuzijazam za svoj vlastiti poziv,
  ma koliko skroman bio;
  to je pravo blago u promjenjivim vremenima.
 
  Budi obazriv u svojim poslovima
  jer svijet je pun prijevara.
  Ali neka te to ne smeta da vidiš vrline koliko ih ima,
  mnogi ljudi teže za visokim idealima
  i život je pun herojstva.
 
  Budi ono što jesi.
  Pogotovo nemoj glumiti osjećaje
  i ne budi ni ciničan prema ljubavi
  jer usprkos svoj ograničenosti i svim razočaranjima
  ona je vječna, kao trava.
 
  Spokojno primi iskustvo godina
  skladno napuštajući što je prikladno mladosti.
  Gaji duhovnu snagu da te štiti od iznenadne nesreće.
  Ali ne žalosti samog sebe izmišljanjima
  mnoga strahovanja nastaju zbog umora i osamljenosti.
 
  Osim održavanja zdrave discipline
  budi blag prema sebi.
  Ti si dijete svemira,
  ništa manje nego što su to drveće i zvijezde.
  Imaš pravo biti ovdje
  i bilo ti to jasno ili ne,
  nema sumnje da se svemir razvija kako treba.
 
  Dakle, budi u miru s Bogom,
  ma kako da ga zamišljaš
  i bez obzira na to što radiš i čemu stremiš,
  u bučnom komešanju života
  zadrži mir u svojoj duši.
 
  Pored svih prljavština, jadikovanja i porušenih snova,
  ovo je ipak divan svijet.
 
  Budi vedar. Teži da budeš sretan.

                                            Max Ehrmann

Što je život? Život je skupljanje iskustava, traženje sreće. Nijedan život nije besmislen. Svaka akcija, svaki pokret, svaki izbor kojeg učinimo, ili ne učinimo, ma kako nam se učinio besmislen, dio je nećeg većeg, nečeg što je nama istovremeno i tako nepojmljivo i tako blisko. Svjesno živjeti ovaj život najbitnija je stvar svakog svjesnog bića. Svjesni smo ovog života samo u trenucima kad počinju dolaziti pitanja o smislu postojanja, no kad tih pitanja nema, nema ni svijesti, nema ni nas... Moramo se naučiti slušati sebe: uvijek, čak i u trenucima u kojima nema pitanja. Nije pitanje stvaramo li mi svoj život, već stvaramo li ga svjesno ili podsvjesno.

Život je čudo. Kad god veličamo svoj ego i govorimo o besmislu života sjetimo se da je naš život tek tren u vječnosti Svemira. Bez obzira na to, svaka naša akcija doprinosi njegovu stvaranju. Oni koji to znaju nikad se ne odriču života, pa čak ni u najgorim i najbolnijim životnim iskustvima. Živite svaki trenutak svog života srcem, umom i tijelom  - svim svojim bićem. Jer, u samoj svojoj suštini, Vi jeste taj Život. Marko Aurelije, najveći filozof među rimskim carevima je napisao:

"Zato provedi taj trenutak vremena u skladu s prirodom, a zatim se rastani sa životom isto onako lako kao što pada zrela maslina: slaveći prirodu koja ju je rodila i puna zahvalnosti prema drveću koje ju je odgojilo."

U tom jednom trenutku pomirenja Sebe s Prirodom najveće je oslobođenje i najblaženija poniznost. Nijedan čovjek nije slobodan dokle god ovo ne shvati. Naš život je jedina stvarnost koju možemo promijeniti, ali samo ako smo svjesni svakog njegovog trenutka.

            Tradicija je uvijek naglašavala vrijednosti svjesnog življenja, uzmimo za primjer taoizam – staru kinesku religiju koju je je utemeljio veliki mudrac Lao Tse. Jedan od njegovih nasljednika, Yang Zhu,  piše:

'Najviša je granica čovjekova života stotinu godina. Od tisuću samo jedan doživi stotinu godina. Recimo, da netko na takav način postoji. Doba njegove mladosti i nezrelosti, te doba krhkoga starenja obuhvaćaju približno polovinu života. Otprilike polovinu preostalog vremena provedemo noću u spavanju, a ono vrijeme, koje protekne neiskorišteno tijekom dana, oduzima otprilike još polovinu. U doba preostalih približno deset godina, na vrijeme u kojem čovjek posvema slobodno i nepomućeno svakakvim tragovima zabrinutosti uživa, preostaje svega jedan sat.

Koliko dakle, preostaje u čovjekovom životu radosti? Preostaje užitak, preostaje i ljepota tonova i boja. Pa ipak, užitku se čovjek ne može trajno nepomućeno radovati. Događaju se prepiranja i ograničenja zbog plaćanja i kazne, utjecaji imena i obrazaca što ometaju i pobuđuju. U vrijeme, koje mu preostaje na volju, čovjek se u grabljenju bez predaha prepire za ništavnu hvalu, samo zato da bi nakon smrti dosegao izlišnu slavu. Bez probitka usklađuje oči i uši, te pazi na pravilnost i nepravilnost tjelesnih nagona. Tako čovjek samoga sebe, po vlastitoj krivnji, prikraćuje za najveći užitak sadašnjosti, te niti u samom tom jednom satu nije slobodni gospodar. Zar se u to vrijeme takav život razlikuje od uza i spona teškoga zločinca?'

Baš je zbog ovakvih riječi, još i u svoje doba, Yang Zhu bio nazivan raskalašenim,  pokvarenim čovjekom, hedonistom. No, žive li zaista bolje oni koji oni žive prema vjerskim, moralnim pravilima, prvenstveno onim koje propisuje religija? Takve nerijetko izjeda krivnja, krivnja koja ustvari nije njihova vlastita, nego naučena, usađena tijekom života od strane njihovih roditelja, Crkve, obrazovanja. Tek sa pravim, objektivnim gledištem, možemo stvarno sagledati svoje postupke.

Kako onda živjeti? Kako biti čovjek? Kako steći tu, 'objektivnu' moralnost? Prije svega, potrebno je razvijati novi pogled na svijet, pogled koji je drukčiji od onog naše današnjice: svijeta u kojem je pojedinac (čitaj: ja) središte svega. Ovaj pogled je iskrivljena slika stvari u kojoj, ako na primjer zbog posljedica nekog čina pojedinca pate drugi, a on, osim zatvorske kazne (što se opet ne događa uvijek) ne osjeća nikakve posljedice.  Ključne su riječi ovdje: ne osjeća. Da bi netko stvarno mogao osjećati krivnju, potrebno je imati (razviti) savjest. Da bi se razvila savjest potrebno je imati svijest o sebi samome kao dijelu nećeg većeg, Povezanosti koja nas veže u suštini bitka - Života. Ovakvo viđenje svijeta konačno otvara oči i daje svijest o zakonu uzroka i posljedice svakog neprirodnog čina. Zato postoji, i uvijek će postojati, jedan i jedini pravi moralni zakon: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'

Živite svoj život, budite život.  I budite ljudi.

Zen um je "prirodno" stanje našeg bića: Bez sebstva, bez identiteta, bez pamćenja, bez vjerovanja.

Bilo koja ideja o 'onome što jest" nas vodi dalje od onoga što jest - da bi se postojalo u trenutku, sve ideje trebaju nestati. Ne postoji čak ni "ja" koji ima ideje.

Prirodno biće djeluje kao rezultat kretanja svemira, na isti način na koji je umjetnikov kist pokrenut svojim "svemirom".

Sva učenja, duhovni putevi ili svete prakse zapravo udaljuju od ovog trenutka, jer trebaju "ja" koje će ih napraviti, s nekakvim planiranjem, s ciljem da se nešto dobije. Sve ovo uklanja iz našeg bivanja taj trenutak – trenutak slobodan od identificiranja.

Jedini način da se "ono što jest" iskusi je izgubiti sve tragove sebe, u kojem se slučaju "ono što jest" ne može doživjeti, jer nema nikoga da doživi to iskustvo.

Bilo koji opis stanja prirodnog uma je lažan, uključujući i ovaj. "To" se ne može opisati. "To" je uvijek "veće" od opisa koji ga ograničuje.

Ne postoji ni "konačno" stanje koje bi se moglo postići, jer nas već i sama ideja da ono postoji, vodi dalje od njega.

Sve što postoji, je proces svemira u svoj svojoj veličini. Ne postoje takve stvari kao "prosvjetljeni" ili "neprosvijetljeni". Sve su to samo ideje o onome što jest.

Čak je i "blaženstvo" ili "transcendencija" stanje uma koje treba "ja" kako bi iskusilo ove osjećaje.

Misli su ljepilo naših uvjetovanih vjerovanja. "Ja" su stvorile misli i vjerovanja.

Ono što se događa, kad pomislimo da smo normalna i zdrava ljudska bića, je ustvari rad operativnog sustava mozga, koji upravlja programima sofisticiranih memorijskih / mentalnih struktura koje stvaraju sadržaj našeg identiteta i osjećaja sebe.

Jedina stvar koju svijest može "učiniti" je da otpusti svijest "sebe". Da bi bila u potpunosti tamo, svijest ne smije imati "ja" koje prianja na nju.

Tamo, gdje je nekada bilo sebstvo, tu je sada "aktivna" praznina.

Djelo, koje dolazi s ovog mjesta je trenutni, čisti odgovor na poziv trenutka. To je trenutak u kojem svemir djeluje, a ne osoba.

Pravi mir je odsutnost uznemirenosti, nepostojanje od samog sebe stvorenih unutarnjih aktivnosti. Takav se mir ne može "načiniti", ili stvoriti - to je nepostojanje činjenja. Ovo omogućava čistome "što jest" da bude.

Svaka akcija pokrenuta iz ovog stanja mira je potpuno skladna i ne-konfliktna. Nema ničeg ovdje što bi se moglo sukobiti s nečim drugim.

Transcendirana osoba vidi ovaj svijet čisto, dok "ja", puno raznih uvjerenja i ideja o sebi, prekriva one nepatvorene osjećaje s vanjskim sadržajem, prožete s emocionalnom "nabojem". Taj naboj postaje reaktivan prema svijetu oko nas, a pokušavajući se 'ispuhati' neprekidno stvara sukobe.

Što god je stvarno može biti stvarno samo kada sve ideje, sve misli, sva vjerovanja, svi tragovi identiteta nestanu - kada ne postoji "ja" koje nas izvlači iz trenutka. Ako je vječno-sad-trenutak sve što postoji, ovo bi mogao biti jedini način da se bude u njemu.

Misao je potrebna samo i samo onda, kad je pozvana od trenutka, za određeni zadatak. Nastavljati razmišljati izvan određenog poziva trenutka isto je kao i držati ruku iznad glave cijelo vrijeme, ili skakati na jednoj nozi cijelo vrijeme.

Ono što izađe iz trenutka odnosi se samo na taj trenutak. Postaje prošlost i nepostojeće odmah nakon što je proživljeno. Držati se za nešto doživljeno ili rečeno u tom trenutku, znači živjeti u mrtvoj prošlosti.

Ako ga ne možete dotaknuti, pokazati ga, okusiti ga, može li to biti stvarnost?

Uvidjet ćete da od života dobivate upravo onoliko koliko mu dajete. Vaš život je ogledalo onoga što vi jeste. Život je vaša slika. Vi ste pasivni, slijepi, zahtjevni. Uzimate sve, prihvaćate sve, bez osjećaja bilo kakve obaveze. Vaš stav prema svijetu i prema životu je stav onoga koji ima pravo da zahtjeva, a da se to ne treba ni platiti ili zaraditi. Vjerujete da su sve stvari vaša zasluga, samo zato jer se radi o vama! U tome je sve vaše sljepilo! Ništa od ovoga ne privlači vašu pažnju. Pa ipak, to je ono što drži razdvojenim jedan svijet od drugog svijeta.

Nemate mjeru s kojom bi izmjerili sebe. Živite isključivo prema onoj "ovo mi se sviđa" ili "ovo mi se ne sviđa," ne cijenite ništa, osim sebe. Ne priznajete ništa osim i iznad vas - teoretski, logički, možda da, ali zapravo - ne. To je razlog zbog kojeg zahtjevate i zbog kojeg i dalje vjerujete da je za vas sve dovoljno jeftino i da uvijek imate u džepu dovoljno novca da kupite sve što želite. Ne prepoznajete ništa iznad vas, bilo to izvan vas ili unutar vas samih. Baš zbog toga, ponavljam, nemate mjeru i živite pasivno, živite prema onome što vas ili privlači ili odbija.

Da, vaše vas "uvažavanje sebe" zasljepljuje. To je najveća prepreka prema novom životu. Morate prijeći preko ove prepreke, ovog praga, prije nego krenete dalje. Ovo je ispit koji dijeli ljude na dvije vrste: na "žito" i "kukolj". Bez obzira koliko inteligentan, nadaren ili briljantan čovjek bio, ako ne promijeni ovo precjenjivanje samoga sebe, neće biti nade za unutarnji razvoj, za rad na sebi, za istinsku preobrazbu. On će ostati takav kakav je cijeli život. Prvi zahtjev, prvi uvjet, prvi ispit za onoga tko želi raditi na sebi je da promijeni uvažavanje samoga sebe. Ne smije zamišljati, ne smije vjerovati ili misliti, nego promatrati stvari u sebi koje nikada prije nije vidio, doista ih vidjeti. Njegovo uvažavanje se neće moći promijeniti sve dok on ne vidi ništa u sebi. Da bi vidio, čovjek mora naučiti promatrati; ovo je njegova prva inicijacija na putu prema samospoznaji.

Prije svega, on mora znati što se mora promatrati. Kad to zna, mora se potruditi, zadržati svoju pažnju, promatrati stalno i s upornošću. Samo kroz održavanje pažnje, ne zaboravljajući promatrati, jednog će dana, možda, on biti u mogućnosti vidjeti. Ako će vidjeti u jednom trenutku, moći će i u drugom, a ako se to i dalje nastavi onda on više neće moći, a da ne vidi. To je stanje koje treba tražiti, to je cilj našeg promatranja; ovako se rađa prava želja, neodoljiva želja da se postane: od hladnih postat ćemo toplima, punim života, bit ćemo dodirnuti našom stvarnošću.

Ono što imamo danas nije ništa drugo nego iluzija onoga što mi jesmo. Imamo previsoko mišljenje o sebi. Ne poštujemo sebe. Da steknem poštovanje sebe, moram priznati dio u sebi koji je iznad ostalih dijelova, a moj odnos prema tom dijelu sebe trebao bi biti pokazatelj poštovanja prema njemu. Na taj način počinjem poštivati samog sebe. Tako i moji odnosi prema drugima počinju biti vođenim istim tim poštovanjem.

Morate razumjeti da su sve druge mjere - talent, obrazovanje, kultura, genij - promjenjive mjere, mjere detalja. Jedina točna mjera, jedina nepromjenljiva, objektivna i stvarna mjera je mjera unutarnjeg viđenja. Ja opažam-ja opažam sebe – ovako mjerite sebe. S jednim višim, stvarnim djelom, izmjerili ste drugi, niži dio, isto tako stvaran. Tako vas ova mjera, definirajući sama po sebi ulogu svakog dijela, vodi prema poštivanju samoga sebe.

Ali, kao što ćete vidjeti, to nije lako. I nije jeftino. Morat ćete skupo platiti. Za one koji su loši platiše, lijenčine, paraziti, nema nade. Morate platiti, platiti puno, i platiti odmah, platiti unaprijed. Platiti sa samim sobom. Sa iskrenim, savjesnim, indiferentnim naporima. Što više ste spremni platiti, ne štedeći, ne varajući, bez 'krivotvorenog novca', više ćete dobiti. I tek tada ćete biti upoznati sa svojim prirodom. I vidjet ćete sve trikove, sve nepodopštine kojima vaša priroda pribjegava kako bi se izbjeglo plaćanje računa. Jer morat ćete platiti svojim unaprijed stvorenim teorijama, sa svojim ukorijenjenim uvjerenjima, sa svojim predrasudama, svojim pogodbama, svojim "ovo mi se sviđa" i "ovo mi se ne sviđa". Bez pregovaranja, iskreno, bez pretvaranja. Pokušavajući "iskreno" vidjeti kako nudite vaš krivotvoreni novac.

Pokušajte na trenutak prihvatiti ideju da niste ono što sebi vjerujete da jeste, da precjenjujete sebe; u stvari, da lažete sebe. Da uvijek lažete sebe, svakog trenutka: tokom cijelog dana, cijelog vašeg života. Da vas vaše laganje obuzima u tolikoj mjeri, da ga više ne možete kontrolirati. Vi ste plijen laži. Vi lažete, svugdje. Vaši odnosi s drugima su - laži. Vaš odgoj, vaši dogovori - laži. Vaše učenje - laži. Vaše teorije, vaša umjetnost - laži. Vaš društveni život, vaš obiteljski život - laži. Ono što mislite o sebi - također laži.

Ali nikad se ne zaustavljate u tome što radite ili što govorite, jer vjerujete u sebe. Morate se zaustaviti iznutra i promatrati. Promatrajte bez predrasuda, prihvatite za neko vrijeme ovu ideju laganja. Ako promatrate na taj način, plaćajući sa samim sobom, bez samosažaljenja, dajući sva svoja tobožnja bogatstva za trenutak stvarnosti, možda ćete iznenada vidjeti nešto što nikad prije niste vidjeli u sebi sve do tog trenutka. Vidjet ćete da ste drugačiji od onoga što mislite da jeste. Vidjet ćete da ste dvoje: jedan koji nije, ali zauzima mjesto i igra ulogu drugog; i jedan koji je, ali tako slab, tako nestvaran, da, jedva što se pojavi, skoro odmah i nestane. Drugi ne može izdržati laži. I najmanja laž ga natjera da nestane. On se ne bori, ne opire se, on je unaprijed poražen. Naučite promatrati sve dok ne vidite razliku između dvije prirode, sve dok ne vidite laži, obmane u sebi. Kad vidite svoje dvije prirode, taj dan, u vama samima, istina će se roditi.

                                         Copyright © 2003 Gurdjieff Electronic Publishing

Prevedeno sa:   http://www.gurdjieff.org/salzmann3.htm

            Seksualni poriv je najsnažniji impuls u prirodi, a samim time i u čovjeku. Izvor je ili boli ili zadovoljstva, i predmet je vječnog preispitivanja i istraživanja. Koliko je važna seksualnost u čisto biološkom smislu? Da bi se spriječilo izumiranje neke biljne ili životinjske vrste, seks, kao mehanizam razmnožavanja, nužan je za produženje vrste. No, isto tako, mnoge životinjske i biljne vrste nakon reprodukcije počnu odumirati. Na primjer, losos umire ubrzo nakon parenja. Biljke koje proizvode sjeme odumiru ili počnu mirovati, a biljke kod kojih spriječimo razvoj sjemena žive duže od onih koje razvijaju svoje sjeme. Vjerojatno nema muškarca koji nije opazio pad energije i opći osjećaj umora nakon ejakulacije. Poznato je da se mnogi sportaši u noći prije velike utakmice radije suzdržavaju od spolnih aktivnosti, slično kao i umjetnici. Francuzi za orgazam imaju vrlo sadržajan izraz - „le petit mort", mala smrt. Tekst koji slijedi je rezultat jednog istraživanja i životnog iskustva i kao takav predstavlja moje viđenje značenja seksa i seksualne energije.

Kreativna strana libida

U psihologiji, prema Freudovoj teoriji, ovaj seksualni poriv (libido) je ono što pokreće naš svijet: seksualna privlačnost je temelj svih odnosa, pa čak i roditeljskih, a tek (ne)svjesnom sublimacijom libida nastaju umjetnička remek-djela ili veliki rezultati sportaša. Ovaj poriv je, ustvari, jedan od urođenih obrambenih nagona (uz agresivnost) koji je uslovljen instinktom smrti i pomaže produženju vrste. Za razliku od ostalih 'životinja", ljudska bića uče nadzirati gibanja svoje seksualnosti i agresivnosti: praviti razliku između roditelja, seksualnih partnera i prijatelja; razvijati osjećaj za lijepo i uzvišeno. Neki nauče i kako taj dinamizam kanalizirati u stvaranje lijepih predmeta. Freud je naznačio više mehanizama koji objašnjavaju kako se razvijaju sposobnosti na kojima se temelje kultura i civilizacija. Među njima sublimacija zauzima glavno mjesto. 

On  [seksualni nagon]  kulturnome radu stavlja na raspolaganje izvanredno velike količine snage; to se događa na temelju jedne, u tom nagonu naročito izražene osobitosti prema kojoj je on u stanju pomaknuti postignuće svoga cilja, a da u bitnome ne izgubi na intenzivnosti. Ta sposobnost da se izvorno seksualni cilj zamijeni nekim drugim koji nije više seksualan, ali je psihički s njime srodan, naziva se sposobnost sublimacije.

                                          [Sigmund Freud: 'Budućnost jedne iluzije']

Freud je često navodio genij Leonarda da Vincija kao jedan od primjera sublimacije. I drugi veliki umjetnici kao što je naprimjer, Michelangelo Buonarotti, također su bili poznati kao seksualni apstinenti. Michelangela su, ne jednom, pitali zašto ne spava sa ženama. “Ono što dam ženi, neću moći dati svojoj skulpturi!” odgovarao je.

Seksualna energija kao sredstvo duhovnog razvoja

U raznim duhovnim tradicijama seksualna energija predstavlja energiju koja se očituje kroz seksualnost na nivou svih živih bića i koja je veza između duha i materije. Time posjeduje važnu sposobnost pomaganja duhu unutar tijela i oplođuje materiju novim životom. Kao takva, ima dvije glavne funkcije: u nesvjesnoj (prirodnoj) evoluciji živih bića osigurava opstanak, razmnožavanje i (nesvjesni) razvoj, a u svjesnoj evoluciji čovjeka predstavlja alat u duhovnom razvoju. Kod muškaraca se nalazi u spermi, a kod žena u jajnicima i jajašcima. Prema svom sastavu je gušća i sirova (nerafinirana). Stalno se obnavlja, ali se i troši – kroz ejakulaciju i menstruaciju. Na fizičkoj razini ona se očituje kroz ispravan rad spolnih žlijezda, o kojima uvelike ovisi vitalnost i opće zdravstveno stanje osobe, kao i ispravan rad ostalih endokrinih žlijezda.

Elizabeth Haich u svojoj knjizi 'Seksualna energija i yoga' uspoređuje seksualnu energiju s filozofskim kamenom alkemičara – supstancijom koja pretvara teške metale u zlato. Haich u knjizi nekoliko puta naglašava da treba 'slijediti primjer velikih iniciranih koji ne prepoznaju seksualnu energiju kao zloćudnu silu nego razumiju njezinu tajnu i znaju da je ona sredstvo putem kojega mi, ljudska bića, možemo dosegnuti konačni cilj – Boga'. Prilikom transformacije sirove, krute seksualne energije u finiju – kreativnu energiju – ponajprije dolazi do toliko spominjanog procvata raznih ljudskih talenata (gore spominjana Freudova sublimacija), a zatim i do duhovne transformacije iniciranog.

Seksualna energija koja je usmjerena prema gore prvo pobuđuje izlučivanje žlijezda, obnavljajući i jačajući tijelo; potom stimulira više živčane centre koji su sve do sada bili sposobni očitovati potencijalno nazočne kreativne snage kao različite talente.

                                    [E. Haich: 'Seksualna energija i yoga']

Smatra se da pojavni svijet grade dvije suprotne sile koje čine univerzalnu cjelinu i stalno teže međusobnom skladu (vidi Gurdjieff-Zakon Broja Tri). U kineskoj tradiciji, naprimjer, to su yin i yang, koje se manifestiraju kao tamno-svijetlo, noć-dan, hladno-toplo, voda-vatra, magnetično-električno… Muškarac i žena predstavljaju suprotnosti-komplementarne polovice cjeline; oni su zemaljska manifestacija kozmičkih kreativnih sila. Muškarac predstavlja yang ili Nebo, a žena yin ili Zemlju. U ovakvom gledištu seks je simbol unije:

Budući da u božansko duhovnom prvobitnom stanju dva pola stvaranja, pozitivni i negativni, davajući i uzimajući, sila i otpornost, miruju jedan unutar drugoga u savršenu skladu, na duhovnoj razini ne postoje odvojeni muški i ženski spolovi nego postoji samo njihovo komplementarno jedinstvo. [...] Na duhovno božanskoj razini polovi se spajaju i počivaju jedan u drugome a fizičko seksualno jedinstvo je samoodražavajući, imitirajući izgled božanskog jedinstva.

                                    [E. Haich: 'Seksualna energija i yoga']

Vrlo je bitno shvatiti pojam jedinstva, cjelovitosti. Čovjek današnjice je necjelovit. Samo kompletan, –realiziran čovjek je cjelovit. Cjelovit je samo onaj koji u sebi odražava oba pola, negativni i pozitivni, muški i ženski u u savršenu skladu. Ovo je pravo značenje riječi svet ili svetac koja dolazi iz korijena sav i znači cjelovit.

U današnjem društvu, uobičajeni su česti seksualni odnosi ili masturbacija lišeni bilo kakve osjećajnosti koji, uz često mjenjanje partnera, imaju za posljedicu gubljenje velikih količina ove, u duhovnom smislu, tako dragocjene energije. Ono što se danas naziva vođenjem ljubavi je, ustvari, samo puka 'uzajamna masturbacija'; nema tu nikakve ljubavi.

Kineski taoisti, koje je spolnost zanimala kao dio šire brige o zdravlju, izvodili su spolne vježbe koje su im omogućavale orgazam bez ejakulacije jer su zaključili da muškarcu orgazam crpi životnu energiju, odnosno chi. Transmutacijom seksualne energije bave se i razni oblici tantra yoge koja također raznim tehnikama odgađanja ili potpunog izostanka ejakulacije kod seksa nastoji zadržati životnu energiju (prana) toliko potrebnu za daljnji samorazvoj. Na zapadu postoje neki oblici ovog rituala sjedinjenja pod nazivom karezza ili carezza, neki je zovu i imenom nježni dodir. Gubitak životne energije je, čini se, i pravi razlog zbog kojeg toliki religijski pokreti inzistiraju na celibatu. No, zabrinjavajuća je činjenica koliko mali postotak takvih redovnika u celibatu zapravo sublimira seksualnu energiju – pedofilski skandali u redovima katoličkih svećenika su, nažalost, primjeri negativnog ispoljavanja potiskivanja netransformirane seksualne energije.

I na kraju, dolazimo do najvažnijeg pitanja: koji put odabrati – celibat ili duhovne tehnike sjedinjenja muškarca i žene? Kao što ne postoje dvije jednake osobe, ne postoji ni jedan pravi način. Nekim ljudima je, naprimjer, nemoguće i zamisliti da se odreknu uobičajenog seksa. Praktički, u celibatu su oni koji slijede i jedan i drugi put, jer i npr. tantra tehnike odgađanjem orgazma sublimiraju seksualnu energiju. Oba puta imaju svoje rizike. Česta greška kod duhovnih tragatelja koji su u klasičnom celibatu je u stvaranju redova sljedbenika kod kojih se stvara nepogrešivi vođa, guru, učitelj s izraženim egoizmom. Ovoga nema kod tehnika sjedinjenja - oba partnera su jednaki, egoizam nestaje. No, zato se pojavljuje jedan puno veći problem: kako pronaći pravog partnera, osobu koja rezonira na našoj frekvenciji, osobi kojoj vjerujemo kao i sebi samom, tzv. 'srodnu dušu'? Ovo je i razlog zbog kojeg se većina duhovnih tragatelja odlučuje na klasični celibat.

Eros

Kako bi se ovu temu pogledalo i objasnilo iz ezoteričnog kuta, moramo se vratiti natrag, u vrijeme kad su se tajna učenja prenosila usmenim putem, tj. preko dubljeg značenja drevnih legendi i mitova. U grčkoj mitologiji Eros (grč. Kupid, Amor) predstavlja boga ljubavi, požude i seksualnosti. Eros simbolizira privlačnost muškarca i žene, to je onaj famozni anđelčić (Kupid) s lukom i strijelom, strijelom koja probada zaljubljeno srce kad mladić ugleda prekrasnu djevojku koja ga 'obori s nogu'. Prema starijim mitovima, on predstava utjelovljenje životne energije rođene iz prvobitnog Kaosa (Kaos predstavlja primordijalno božanstvo, beskrajan prostor, Praznina iz koje je sve nastalo). Govori se i da je bio odgovoran za spajanje Urana i Geje (Neba i Zemlje), a većina učenjaka povezuje ga s Protogonusom-Prvorođencem iz Eleuzijanskih Misterija. Sva ova simbolika kroz Erosa opisuje silu koju možemo nazvati kreativnom energijom, dakle seksualnom energijom.

Legenda o Erosu i Psihi predstavlja jednu od najljepših ljubavnih priča svijeta, poput Romea i Julije ili Tristana i Isolde. U starija vremena bila je dosta popularna, no danas je, nažalost, skoro zaboravljena, a mnogi je i ne poznaju. Ukratko, Psiha je bila kći nepoznata kralja, a njezina ljepota je bila tako izvanredna da su je muškarci obožavali, umjesto da joj udvaraju. Boginja Afrodita je, ljubomorna zbog njezine ljepote, poslala svog sina Erosa da natjera Psihu da se zaljubi u nekog nedostojnog čovjeka. Po nekim drugim verzijama, Psiha se trebala udati za strašno čudovište. No, Eros se, umjesto da posluša Afroditu, vidjevši Psihu, zaljubljuje u nju i počinje ju tajno posjećivati svake večeri, nikad ne dopuštajući Psihi da vidi njegovo lice. Kada njihova ljubav konačno biva razotkrivena, Psiha trpi gnjev božice Afrodite, koja ju maltretira na razne načine. Međutim, nakon što Eros i Psiha nadmašuju sve poteškoće, ljubavnici se konačno mogu ujediniti, a Psiha se pomiruje s Afroditom, zadobivši božansku besmrtnost.

Mit o Erosu i Psihi detaljno opisuje unutarnji proces transformacije. Eros se ne može odvojiti od svoje voljene Psihe, budući da su ujedinjeni tajnom i svetom vezom, nevidljivom i nesvjesnom u čovjeku. Drugim riječima, čovjekova psiha ostaje ispunjena s erotskim, senzualnim, tjelesnim željama koje njega i njegov um drže zarobljenim na fizičkom planu zajedno s njegovim emocijama i svijesti. No, tražitelj mora preobraziti privlačnost Erosa i probuditi vezu sa svojom psihom i tako krenuti prema "ljubljenoj", nevidljivoj zlatnoj niti koja povezuje njegovu svijest s univerzalnim osobinama ljepote i ljubavi. Zanimljiva činjenica je da je Psiha na mnogim umjetninama iz grčko/rimskog razdoblja prikazana simbolom leptira, koji je i sam simbol transformacije. U ovoj priči zanimljiva je i uloga Afrodite, grčke božice ljubavi, kao konačne pomiriteljice i sjedinjavanju Erosa i Psihe. Ovo bi ju moglo predstaviti kao treću stranu, pomirujuću silu u obliku više ljubavi,  neophodnu za sam proces.

Od najniže i najtjelesnije razine svijesti do najviše duhovne, Eros ostaje zauvijek prisutan, postupno transformirajući unutarnju vatru u čisto svjetlo. Ponekad se ovo alkemijskom rječnikom naziva pretvaranje vode u vatru ili stvaranje vatrene vode, što je zanimljivo budući da mnoge tradicije opisuju nastanak svijeta iz vode; voda je izgleda arhetipski simbol onog nerafiniranog, sirovog temelja kreacije. Eros postoji u svim živim bićima, grčka poezija i filozofija toliko puta opisuje kako priroda sudjeluje u darovima Erosa. Stoga možemo reći da Erosov doprinos čovječanstvu nije samo svojstven čovjekovoj psihi, nego da je uključen u jedan širi proces koji budi ljudski ego svojoj istinskoj prirodi, ljepoti i bezuvjetnoj ljubavi duše.
            Dakle, s jedne strane, Eros može značiti jednostavno tjelesnu ljubav i želju za materijalnim bogatstvom, ali s druge, on također može biti izraz duhovne energije koja privlači i vodi psihu prema Središtu Čistog Bitka, gdje se objavljuje ljepota i ljubav ljudske duše.

Zaključak

Nekoliko navedenih primjera samo je mali dio ljudskog istraživanja seksualnosti; iz čisto znanstvenog, psihološkog da tako kažemo, pa do onog ezoteričnog, duhovnog aspekta gledanja na ovu temu. Na primjer, iako je mit o Erosu i Psihi ovdje sagledan iz čisto ezoteričnog kuta, on je isto tako u povijesti psihologije bio tema istraživanja jungijanske psihologije arhetipova. Sve to govori o pitanjima o seksualnosti koje si čovjek postavlja od samog početka civilizacije.

Jedno je sigurno: postoji energija, energija kojoj dugujemo život, i bez obzira kako ju zvali, ova kreativna energija je uvijek prisutna tamo gdje je prisutan život. Je li to Ljubav?

"Zadovoljenje osjetila uskoro postaje vrlo malen dio onog dubokog i zamršenog osjećaja koji nazivamo ljubavlju. Ljubav je, pak, sveopća žudnja za zajedništvom, ne samo osjetila, nego i sveukupne naše prirode – intelektualne, razumske i osjećajne. Onaj ko pronađe svoj protutip uživa u savršenoj i trajnoj ljubavi; vrijeme je ne može promijeniti, udaljenost je ne može ukoloniti, razumijevanje je potpuno."                         

                                                                          [Benjamin Disraeli]

Sljedeći tekst preveden je sa stranice PsychologyToday.com i na jednostavan način opisuje iskustvo i vježbe svjesnog življenja u sadašnjem trenutku – svjesnosti svakog trenutka.  U današnje vrijeme ovo je učenje ljudima približio popularni Eckhart Tolle, no disciplina pomnosti već je stoljećima dio obuke mnogih religijskih učenja.

 Umjetnost Sadašnjeg Trenutka: U Šest Koraka do Življenja u Trenutku

Živimo u doba rastresenosti. Pa ipak, jedan od najvećih životnih paradoksa je da vaša najsvjetlija budućnost ovisi o vašoj sposobnosti da obratite pažnju na ono što se događa upravo sada.

Autor: Jay Dixit


Vi Niste vaše Misli

   Život se odvija u sadašnjosti. A koliko samo često dopuštamo našoj sadašnjosti da nam izmakne, dopuštajući vremenu da proleti kraj nas, neprimijećeno i neuhvaćeno, rasipamo dragocjene sekunde našeg života kad brinemo o budućnosti i razmišljamo o tome što je bilo u prošlosti. "Živimo u svijetu koji uvelike doprinosi našoj mentalnoj razjedinjenosti, raspršenju, neusklađenosti sa svijetom", kaže budistički učenjak B. Alan Wallace. Uvijek smo nečim zauzeti, i dopuštamo si premalo vremena za prakticiranje mirnoće i smirenosti.
    Kada smo na poslu, sanjarimo o tome da smo na odmoru; na odmoru, brinemo o nakupljenom poslu koji nas čeka kad se vratimo s odmora. Zamaramo se opsesivnim sjećanjima iz prošlosti ili se uzrujavamo s onim što će se dogoditi, ili neće, u budućnosti. Ne cijenimo sadašnjost jer naši "majmunski umovi", kako ih zovu budisti, skaču od jedne misli na drugu - kao majmuni koji se vješaju od stabla do stabla.
    Većina ljudi ne razmišlja svjesno. Umjesto toga, misli kontroliraju nas. "Uobičajene misli prolaze kroz naš um kao zaglušujući slap", piše Jon Kabat-Zinn, biomedicinski znanstvenik koji je uveo pojam meditacije u mainstream medicinu. U cilju da zadobijemo više kontrole nad našim umovima i našim životima, da pronađemo taj osjećaj ravnoteže koji nam izmiče, moramo na trenutak iskoračiti iz bujice, napraviti stanku, i, kako kaže Kabat-Zinn, "odmoriti se u tišini - prestati činiti i usredotočiti se na samo bivanje. "
    Trebamo živjeti više u ovom trenutku. Življenje u trenutku – pomnost - je stanje aktivne, otvorene, namjerne pažnje usmjerene na sadašnjost. Postajući pomnim, shvaćate da vi niste svoje misli, te postajete promatrač svojih misli iz trenutka u trenutak bez da ih osuđujete. Prakticirati pomnost znači prihvaćati svoje misli onakvima kakve jesu, ne prianjati uz njih, ali ih ni odbacivati. Na taj način, umjesto da vaš život da proleti kraj vas bez da ga proživite, probuđujete iskustvo življenja.
    Kultiviranje takve neosuđujuće svjesnosti sadašnjeg trenutka pruža niz pogodnosti. Pomnost smanjuje stres, pojačava funkcioniranje imunološkog sustava, smanjuje kronične bolove, snižava krvni tlak, te pomaže pacijentima da se lakše nose s bolestima kao što je rak. Provedemo li nekoliko minuta dnevno aktivno usredotočujući se na život u trenutku ublažavamo stres i smanjujemo rizik od srčanih bolesti. Pomnost može čak i usporiti progresiju HIV-a.
   Pomni ljudi su sretniji, živahniji, suosjećajniji, i sigurniji u sebe. Oni imaju više samopouzdanja i prihvaćaju svoje slabosti. Utemeljenje svijesti u ovdje i sada smanjuje razne vrste impulzivnosti i reaktivnosti koje su temelj depresija, prejedanja i problema s koncentracijom. Pomni ljudi mogu prihvatiti negativan odgovor bez osjećaja ugroženosti. Manje se svađaju sa svojim partnerima, ljubazniji su i pristupačniji, u vezi ne zauzimaju samo obrambeni stav. Kao rezultat toga, pomni parovi imaju skladniji odnos.
   Pomnost je u korijenu budizma, daoizma, mnogih američkih domorodačkih tradicija, te naravno yoge. To je razlog zašto je Thoreau otišao na jezero Walden, to je ono o čemu su Emerson i Whitman pisali u svojim esejima i pjesmama.
   "Svatko se slaže da je važno živjeti u trenutku, ali problem je kako", kaže Ellen Langer, psihologinja na Harvardu i autorica knjige 'Mindlessness'. "Kad ljudi nisu u trenutku, oni nisu tamo da bi znali da oni nisu tamo." Da bi se prevazišao ovaj refleks smetenosti i probudilo iskustvo sadašnjosti potrebna je ustrajnost i vježba.

    Živjeti u trenutku uključuje dubok paradoks: ne možete se služiti njegovim prednostima. To je zato što očekivanje nagrade pokreće razmišljanje orijentirano prema budućnosti, koje ruši cijeli proces. Umjesto toga, samo treba vjerovati da će nagrade doći. Postoje mnogi načini vježbanja pomnosti - i u korijenu svakog je paradoks. Ironično, otpuštanje onog što želite je jedini način da ga dobijete. Evo i nekoliko trikova koji bi vam u tome mogli pomoći.


1: Kako biste poboljšali izvedbu, prestanite razmišljati o njoj (ne-samosvijest).

    Nikad se nisam osjećao ugodno na plesnom podiju. Moj pokreti mi se čine čudni. Čini mi se da me ljudi osuđuju. Ja nikad ne znam što bih učinio s rukama. Želim se opustiti, ali ne mogu, jer znam da sam izgledam smiješno.
   "Otpustite se, nitko vas ne promatra," ljudi uvijek kažu. "Svatko je previše zauzet brinući se o sebi." Pa zašto onda uvijek sljedećeg dana ismijavaju moje plesne korake?
    Plesni svijet ima izraz za ljude poput mene: "apsolutni početnik." To je razlog zašto je moja učiteljica plesa, Jessica Hayden, vlasnica plesnog studija Shockra na Manhattanu, počela učenje tako da me je posjela na klupu i pustila da mi stopala lupkaju ritam po podu, dok je Jay-Z svirao u pozadini. Proveli smo ostatak sata radeći "izolacije"- pokrečući samo naša ramena, rebra, ili bokove - gradeći "svijest o tijelu."
    Ali čak i važnije nego svijest o tijelu, kaže J. Hayden, je svjesnost sadašnjeg trenutka. "Budite baš ovdje baš sada!" govorila bi ona. "Samo se opustite i prepustite ovom trenutku."

    To je prvi paradoks života u trenutku: Previše razmišljanja o onome što radite zapravo pogoršava to što radite. Ako ste u situaciji koja vas čini zabrinutim – trebate održati govor, upoznati se sa strancem, plesati - fokusiranje na vašu zabrinutost teži povećanju tjeskobe. "Kada kažem, 'budite ovdje sa mnom sada', ne mislim da mislima odlutate ili da previše mozgate o tome - umjesto toga, slijedite moje energije, moje kretanje", kaže Hayden. "Fokusirajte se manje na to što se događa u vašem umu i više na ono što se događa u sobi, manje na vaše mentalno brbljanje, a više na sebe kao dio nečega". Da bi se bilo najviše nalik sebi, trebalo mi je da se usredotočim na stvari izvan sebe, poput glazbe ili ljudi oko mene.
    'Pomnost zamagljuje granicu između sebe i drugih', objašnjava Michael Kernis, psiholog na Sveučilištu Georgia. "Kad su pomni, veća je vjerojatno da će se ljudi doživjeti kao dio čovječanstva, kao dio većeg svemira." To je razlog zašto vrlo pomni ljudi, kao naprimjer budistički redovnici govore o bivanju "jednoga sa svime".
    Smanjenjem samosvijesti, pomnost vam omogućuje da svjedočite prolazećoj drami osjećaja, društvenih pritisaka, pa čak i da vas ocjenjuju i potcjenjuju, a da ne uzimate njihova mišljenja osobno, objašnjavaju Richard Ryan i K.W. Brown sa Sveučilišta Rochester. Kad se usredotočite na svoje neposredno iskustvo bez da mu pridajete samopuzdanje, neugodni događaji kao što je društveno odbacivanje - ili ismijavanje vašeg plesa od strane vaših tzv. prijatelja izgledaju manje opasni.
    Usredotočenje na sadašnji trenutak vas tjera i da prestanete previše razmišljati. "Biti prisutan u sadašnjosti oduzima nešto od tog samovrednovanja i gubljenja u vlastitom umu – a um je mjesto gdje pravimo krive procjene koje nam kasnije dođu glave", kaže Stephen Schueller, psiholog na pensilvanijskom Sveučilištu. Umjesto zapinjanja u mislima i zabrinutosti, možete se samo (o)pustiti.


2: Da biste izbjegli brinuti se o budućnosti, usredotočite se na sadašnjost (savoring).

    U svojim memoarima 'Eat, Pray, Love' Elizabeth Gilbert piše o prijateljici koja, kad god ugleda prekrasno mjesto, skoro panično viče: "Ovdje je tako lijepo! Želim se vratiti ovamo jednog dana!" "Potrebne su sve moje snage uvjeravanja", piše Gilbert, "da ju pokušam uvjeriti da je već ovdje."

    Često smo na takav način zarobljeni u mislima o budućnosti ili prošlosti da zaboravljamo iskusiti, a kamoli uživati, u onome što se događa upravo sada. Pijući kavu mislimo: "Nije dobra kao ona od prošlog tjedna" Kad jedemo keks mislimo: "Nadam se da mi neće ponestati keksa."
    Umjesto toga, uživajte u onome što radite u sadašnjem trenutku - ono što psiholozi nazivaju savoring (eng. uživanje u okusu hrane; uživanje u trenutnom osjećaju-prim.prev.)."To može biti jedenje omiljene hrane, tuširanje, ili izležavanje na suncu. 'Možete uživati u trenutku kada uživate u glazbi", objašnjava Sonja Lyubomirsky, psiholog na kalifornijskom sveučilištu Riverside i autorica knjige 'The How of Hapiness'. "Obično to uključuje vaša osjetila."

    Kada su ispitanici u Schuellerovoj studiji uzeli nekoliko minuta svaki dan da aktivno uživaju u nečemu što su obično radili 'na brzinu' – jedenje obroka, pijenje čaja, pješačenje do autobusne stanice - počeli su doživljavati više radosti, sreće, i ostalih pozitivnih emocija, a manje depresivnih simptoma.

   Zašto življenje u trenutku ne čini ljude sretnijima - ne samo u trenutku kad se čokolada rastapa na našem jeziku – već dugotrajno? Zato jer se većina negativnih misli odnosi na prošlost ili budućnost. Kao što je Mark Twain rekao, "Imao sam mnogo velikih problema, ali većina ih se nikad nije dogodila." Posebna karakteristika depresije i anksioznosti je iščekivanje nesreće - briga o nečemu što se nije dogodilo i što se možda uopće neće ni dogoditi. Zabrinutost, u svojoj osnovi, znači razmišljanje o budućnosti, no ako podignete sebe u svjesnost sadašnjeg trenutka, brige se tope.
   Druga strana zabrinutosti je preispitivanje, razmišljanje o događajima iz prošlosti. I opet, ako se usredotočite na sadašnjost, preispitivanje prestaje. Proces savoring-a vas tjera u sadašnjost, tako da ne možete brinuti o stvarima koje ne postoje.


3: Ako želite budućnost sa svojim značajnim drugima, uselite se u sadašnjost (dišite).

   Živjeti svjesno uz naglašenu budnost ima snažan utjecaj na međuljudske odnose. Pomnost zapravo zaštićuje ljude od agresivnih impulsa, kažu Whitney Heppner i Michael Kernis na Sveučilištu Georgia. U studiji koju su proveli, svakoj promatranoj osobi bilo je rečeno da su drugi ispitanici formirali grupu – u kojoj su glasovali o tome da li bi joj se promatrana osoba mogla pridružiti. Pet minuta kasnije, eksperimentator je objavio rezultate – ili je ispitanik dobio najmanji broj glasova i bio odbijen ili je bio prihvaćen. Prije samog testiranja, polovica ispitanika je  podvrgnuta vježbi u pomnosti u kojoj je svaki polako jeo grožđicu, uživajući polako u njenom okusu i obliku i fokusiranju na svaki osjećaj jedenja grožđice.
   Kasnije, u sklopu onoga što su mislili da je odvojeni eksperiment, ispitanici su imali priliku iskazati bolnu eksploziju vikanja prema drugoj osobi. Među ispitanicima koji nisu jeli grožđice, oni kojima je bilo rečeno da ih je odbila grupa postali su agresivni prema drugima, iskazujući duge i bolne uzvike, bez provokacija. Načeti društvenim odbacivanjem, istresli su se na druge ljude.
   No, onima koji su jeli grožđice, nije bilo važno da li su bili odbijeni ili prihvaćeni. Bili su smireni i opirali su se nanošenju bola drugima, baš poput onih koji su bili prihvaćeni od grupe.

   Kako vas bivanje u trenutku čini manje agresivna? "Pomnost smanjuje angažman ega", objašnjava Kernis. "Tako je manje vjerojatno da će ljudi povezati svoje samopoštovanje s događajima i više vjerojatno da će se događaji vidjeti u pravoj, trenutnoj vrijednosti." Pomnost također tjera ljude da se osjećaju više povezani s drugim ljudima – to je taj empatični osjećaj "jednog sa svemirom."
   Pomnost potiče svijest o tome kako se interpretira i reagira na ono što se događa u vašem umu. To povećava razmak između emocionalnog impulsa i reakcije, čime ćete moći učiniti ono što budisti zovu prepoznavanje iskre koja prethodi plamenu. Fokusiranje na sadašnjost ponovno uključuje vaš um tako da možete odgovoriti promišljeno, a ne automatski. Umjesto izletavanja u srdžbi, povlačenja u strahu, ili bezumnog ugađanja prolaznoj žudnji, dobivate priliku reći za sebe: "Ovo je emocija koju osjećam. Kako bih trebao odgovoriti?"
   Pomnost povećava samokontrolu; kad vas ne smetaju prijetnje na vaše samopoštovanje, bolje ste u mogućnosti regulirati svoje ponašanje. To je druga ironija: Više prebivanja u vlastitom umu ima snažan učinak na vaše interakcije s drugim ljudima.

   Naravno, kad 'zaiskri' u odnosima s vašim značajnim drugima, nije baš praktično iskrasti se van i uživati u grožđicama. No, postoji jednostavna vježba koju možete raditi bilo gdje, bilo kada - vježba koja potiče pomnost: Disanje. Ne postoji bolji način da se dovedete u sadašnji trenutak nego da se usredotočite na svoje disanje. Time što stavljate vašu svjesnost u ono što se događa upravo sada, sami sebe gurate u sadašnji trenutak. Usredotočenost na dah je za mnoge omiljeni način okretanju prema sadašnjosti - ne zato jer dah ima nekakve čarobne moći, već zato što je uvijek tu uz vas.


4: Da bi iskoristili vrijeme na najbolji način, izgubite osjećaj prolaza vremena (flow).

   Možda najpotpuniji način života u trenutku je stanje potpune obuzetosti nečim koje psiholozi nazivaju flow (eng. protok, tok, tijek, prim.prev.). Flow se događa kada ste tako zadubljeni u određenu aktivnost da gubite pojam o svemu što se događa oko vas. Flow utjelovljuje prividni paradoks: Kako možete živjeti u trenutku, ako niste ni svjesni trenutka? Dubina angažmana vas snažno upija, držeći pozornost tako usredotočenu da nikakvo ometanje ne može prodrijeti. Toliko snažno se usredotočujete  na ono što radite da niste svjesni prolaska vremena. Sati prolaze, a da vi to uopće ne primjećujete.

   Flow je teško dostižno stanje. Kao i kod zaljubljenosti ili spavanja, ne možete samo tako ući u njega - sve što možete učiniti je postaviti pozornicu, stvorivši optimalne uvjete da se ono dogodi.
   Prvi uvjet za flow je postaviti cilj koji je izazov, ali ne i neostvariv - nešto zbog čega morate rasporediti svoje resurse i namučiti se da bi to postigli. Zadatak bi trebao biti usklađen s vašim mogućnostima – ne tako težak da osjetite stres, ali niti tako jednostavan da ćete vam biti dosadno. Kada ste u protoku (flow-u), svi cilindri vašeg motora rade da bi odgovorili na izazov.
  Da biste postavili pozornicu za flow, ciljevi trebaju biti jasno definirani, tako da ćete uvijek znati svoj sljedeći korak. "To može biti sviranje sljedećeg takta glazbe u notnom zapisu, ili nalaženje sljedećeg uporišta ako ste alpinist, ili okretanje sljedeće stranice, ako čitamo dobar roman", kaže Mihaly Csikszentmihalyi, psiholog koji je prvi definirao koncept flow-a. "U isto vrijeme, vi na neki način predviđate."
   Isto tako, treba postaviti zadatak na takav način da primite izravne i neposredne povratne informacije; sa svojim očitim uspjesima i neuspjesima, vi neprimjetno možete prilagoditi svoje ponašanje. Penjač na planini odmah zna da li ima siguran oslonac; pijanist odmah zna kada je odsvirao pogrešnu notu.

   Što se više sužuje vaša pažnja, vaša samosvijest isparava. Osjećate se kao da se vaša svijest stapa s aktivnošću koju obavljate. Možete osjetiti osjećaj osobnog majstorstva nad situacijom, a aktivnost je sama po sebi nagrađena jer, iako je zadatak težak, osjećamo kao da djelujemo bez ikakvog napora.


5: Ako vas nešto vas muči, posvetiti se tome je bolje, nego to zanemarivati (prihvaćanje).

   Svi imamo teškoće u našim životima, bilo da je u pitanju bivša ljubav do koje nam je još stalo, buka pneumatske bušilice s ulice, ili iznenadni val tjeskobe netom prije govora kojeg trebamo održati. Ako im dozvolimo, uzroci iritacija nas odvraćaju od uživanja u životu. Paradoksalno, očigledno rješenje problema - fokusiranje na problem u cilju borbe protiv njega, te nadvladanje problema - često čini još gore, tvrdi Stephen Hayes, psiholog na Sveučilištu u Nevadi.

   Kad ga suočimo s boli, um posjeduje prirodnu sklonost da je izbjegne - odupirajući se neugodnim mislima, osjećajima i senzacijama. Kad se suočimo s gubitkom ljubavi, na primjer, borimo se s osjećajima 'slomljenog srca'. Kako bivamo starijima, grozničavo radimo na tome da povratimo našu mladost. Kada sjedimo u zubarskoj stolici čekajući bolno vađenje zuba, želimo biti bilo gdje nego tamo. No u mnogim slučajevima, negativni osjećaji i situacije ne mogu se izbjeći – odupirati im se samo povećava bol.
   Problem je što nemamo samo primarne emocije, nego i sekundarne - emocije o drugim emocijama. Nađemo se u stresnoj situaciji, a zatim mislimo, "Voljela bih da nisam toliko pod stresom." Primarna emocija je stres zbog opterećenja na poslu. Sekundarna emocija je osjećaj, "Mrzim što sam pod stresom."
   Ne mora biti tako. Rješenje je prihvaćanje - pustiti osjećaju neka bude tu. To jest, biti otvoren načinu na koji stvari jesu u svakom trenutku - ne pokušavajući manipulirati ili promijeniti iskustvo, bez da ga osuđujemo, zadržavamo, ili odbacujemo. Sadašnji trenutak može biti samo takav kakav je. Težnja da ga promijenimo samo frustrira i iscrpljuje. Prihvaćanje vas oslobađa ove nepotrebne dodatne patnje.
   Pretpostavimo da ste upravo prekinuli s vašom djevojkom ili mladićem, slomljena ste srca, preplavljuju vas osjećaji tuge i čežnje. Možete se pokušati boriti protiv tih osjećaja, otprilike govoreći: "Mrzim što se ovako osjećam; moram se nekako riješiti ovih osjećaja." No, fokusirajući se na bol - tužni ste zbog toga što ste tužni - samo produžujete svoju tugu. Činite si uslugu prihvaćajući svoje osjećaje, ako umjesto toga kažete sebi: "Upravo sam doživio prekid. Osjećaji gubitka su normalni i prirodni. U redu je da se osjećam ovako."

   Prihvaćanje neugodnih osjećaja ne znači da nemate ciljeve za budućnost. To samo znači da ćete prihvatiti da su neke stvari izvan vaše kontrole. Tuga, stres, bol ili ljutnja postoje, bez obzira sviđalo se to vama ili ne. Bolje je prihvatiti osjećaje takve kakvi jesu.
   Prihvaćanje isto tako ne znači da vam se mora sviđati ono što se događa. "Prihvaćanje sadašnjeg trenutka nema nikakve veze s rezignacijom", piše Kabat-Zinn. "Prihvaćanje vam ne govori što treba učiniti. Što se događa sljedeće, što izaberete učiniti; to mora doći iz vašeg razumijevanja ovog trenutka."
   Ako osjećate tjeskobu, na primjer, možete prihvatiti osjećaj, označiti ga kao tjeskobu - tada obratite pozornost na nešto drugo umjesto toga. Možete promatrati svoje misli, percepcije i emocije koje prolaze kroz vaš um ne bivajući uvučeni u njih. Misli su samo misli. Ne morate im vjerovati i ne morate raditi ono što vam one kažu.


6: Znaj da ne znaš (angažman).

   Vjerojatno ste doživjeli iskustvo vožnje autocestom prilikom koje odjednom shvatite da ste bez svjesnog sjećanja o prethodnih 15 minuta vožnje. Možda ste čak i propustili svoj izlaz. Vi ste jednostavno 'odlutali'; bili ste negdje drugdje i, kao da ste se iznenada probudili za volanom. Ili vam se možda to događa kada čitate knjigu: "Znam da sam pročitao ovu stranicu, ali nemam pojma što je pisalo."

   Ovi 'autopilot' trenuci su ono što Ellen Langer s Harvardskog Sveučilišta zove bez-svjesnost (eng. izraz mindlessness je novoizmišljena riječ; u slobodnom prijevodu neprisutnost uma, ne-umnost, ne-pomnost, ne-svjesnost, op.prev.) - vrijeme kad ste toliko zadubljeni u svoje misli da niste svjesni svojeg sadašnjeg iskustva. Kao rezultat toga, život prolazi kraj vas bez da ste toga svjesni. Najbolji način da se izbjegnu takva pomračenja svijesti, kaže Langer, je razviti naviku primjećivanja uvijek novih stvari - u kojoj god situaciji se nalazili. Taj proces stvara angažman u sadašnjem trenutku i otvara niz drugih pogodnosti. Uočavanje novih stvari nepogrešivo vas postavlja u ovdje i sada.

   Postajemo bezsvjesni, Langer objašnjava, jer jednom kad mislimo da znamo nešto, prestajemo obraćati pozornost na to. Prolazimo svoj put na posao svakog jutra kao zamagljen jer smo istim putem prošli stotinu puta prije. Ali ako pogledamo svijet sa svježim očima, vidimo da je svaki put skoro sve drugačije  - svjetla na zgradama, lica ljudi, čak i naše senzacije i osjećaji koje doživljavamo na putu. Primjećivanje novih stvari obogaćuje svaki trenutak sa novom, svježom kakvoćom. Ovo se ponekad naziva "početnički um."
   Stjecanjem navike uočavanja novih stvari, kaže Langer, mi prepoznajemo da se svijet zapravo stalno mijenja. Mi u stvari ne znamo kakav će okus imati današnji espresso ili kako će se današnji put na posao promijeniti - ili barem nismo sigurni u to.

   Orkestar glazbenika koji dobije zadatak da svoju glazbu ovaj put izvede na drukčiji način ne samo da uživa u svojoj izvedbi, nego publika zapravo preferira ovakve izvedbe. "Kada smo u ovom trenutku, čineći ga novim, to ostavlja otisak u glazbi koju sviramo, u djelima koje pišemo, u umjetnosti koju stvaramo, u svemu što radimo", kaže Langer. "Jednom kad shvatite da ne znate stvari koje ste oduvijek uzimali zdravo za gotovo, izaći ćete van iz svoje kuće potpuno drugačije. Tada to postaje avantura u primjećivanju - što više primjećujete, to više vidite." I osjećate više uzbuđenja.


Nemojte Samo Nešto Raditi, Sjednite Tamo

    Za živjeti potpuno pomnjiv život potrebno je mnogo truda. Ali sama pomnost je lagana. "Ljudi si postave za cilj biti pomni sljedećih 20 minuta ili dva tjedna, pa onda misle da je pomnost teška zato jer imaju krivi kriterij," kaže Jay Winner, kalifornijski obiteljski liječnik i autor knjige 'Take the Stress Out of Your Life'. "Ispravan kriterij je samo ovaj trenutak."

   Pomnost je jedina namjerna, sustavna aktivnost kojom se ne pokušava unaprijediti samog sebe ili nekamo stići, objašnjava Kabat-Zinn. To je jednostavno metoda shvaćanja toga gdje već jeste. Ovo rezimira jedna karikatura iz New Yorkera: Dva redovnika sjede jedan uz drugoga, meditirajući. Mlađi upitno pogleda starijeg, na što ovaj odgovara: "Ništa se više neće dogoditi. To je to."

   Možete postati svjesni svakog trenutka samo obraćajući pozornost na svoje neposredno iskustvo. Možete to učiniti upravo sada. Što se događa ovog trenutka? Mislite o sebi kao vječnom svjedoku, i samo promatrajte trenutak. Što vidite, čujete, mirišete? Nije bitno kakav je osjećaj - ugodan ili neugodan, dobar ili loš – samo budite s njim jer je to ono što je sada, ne osuđujte ga. A ako primjetite da vaš um odluta, vratite ga natrag. Dovoljno je reći za sebe: "Sad. Sad. Sad."

   Evo najosnovnijeg paradoksa od svih: pomnost nije cilj, jer ciljevi su u budućnosti, ali morate postaviti namjeru obraćanja pozornosti na ono što se događa u sadašnjem trenutku. Dok čitate riječi tiskane na ovoj stranici, dok vaše oči razlikuju crne znakove na bijelom papiru, dok osjećate gravitaciju koja vas drži na planetu, probudite se. Postanite svjesni da ste živi. I dišite. Dok udišete svoj sljedeći dah, usredotočite se na podizanje vašeg abdomena prilikom udaha, pa strujanju topline kroz svoje nosnice prilikom izdaha. Ako ste svjesni tog osjećaja upravo sada, dok ovo čitate, živite u trenutku. Ništa se više neće dogoditi. To nije cilj, odredište. To je to. Već ste tamo.

Prevedeno sa:

http://www.psychologytoday.com/articles/index.php?term=20081027-000001&page=1

      U budističkoj tradiciji, Shambhala (sanskrtski - Izvor sreće), predstavlja mitsko mjesto gdje se spaja Nebo i Zemlja – Kraljevstvo prosvjetljenih.  Puno toga je napisano o Shambhali i gdje ju se može pronaći: prema nekima u Tibetu, drugi ju smještaju u pustinju Gobi ili čak na Sjeverni pol. Jedan od svetih spisa tibetanskih budista - Kalachakra Tantra – opisuje Shambalu kao mjesto gdje loza prosvjetljenih kraljeva čuva tajna učenja Buddhe. Prema tim tekstovima, kraljevstvo Shambhale pruža uvjete prema kojima čovjek može najbrže napredovati prema prosvjetljenju. Tko god dođe do Shambhale ili se tamo ponovno rodi nikada ne pada u niže stanje postojanja pa će dostići nirvanu u svom životnom vijeku ili ubrzo nakon toga. U istom spisu prorečeno je i da će na kraju vremena, kad svijetom zavladaju ratovi i glad, posljednji u lozi kraljeva, Rudra Cakrin, izaći iz kraljevstva sa svojom vojskom, pobijediti 'sile mraka' i svijet uvesti u Zlatno Doba.

         Je li priča o Shambali samo mit ili nešto više? Mitska mjesta raznih imena poput Shangri-le, Agharte, Hiperboreje, planine Meru, Avalona, Valhalle, El Dorada ili Novog Jeruzalema golicaju maštu već stoljećima. Posvuda u svijetu, od Tibeta do Amerike, nailazimo na mitove koji nevjerojatno podsjećaju na Shambhalu. Nalazimo ih u rasponu od malo poznatih legendi o skrivenim dolinama do dobro poznatih proročanstava o kraju svijeta. Mnogi od tih mitova naglašavaju, poput hinduskog proročanstva Kalkija ili kršćanskog  drugog Kristova dolaska, ulogu božanskoga lika u dovođenju zlatnog doba; putovanje prema mitskom odredištu punom bogatstva i užitaka koje uključuje prevladavanje nevjerovatnih prepreka uz pomoć božanske pomoći; i najbitnije – samo mitsko kraljevstvo nalazi se na ovom svijetu, ali je skriveno i gotovo ga je nemoguće pronaći.

        Edwin Bernbaum, američki istraživač azijskih studija u svojoj knjizi 'Put u Shambhalu' istražujujući mit o Shambhali, pokazuje kako on simbolizira unutarnje duhovno putovanje prema prosvjetljenju. Posjetivši u nekoliko navrata zabačene predjele tibetske visoravni, oslanjajući se na tibetanske i sanskrtske tekstove i razgovore s lamama u Nepalu i Indiji daje prikaz te fantastične legende kao arhetipskog mita koji se pojavljuje u svim svjetskim kulturama. Kao što sam Bernbaum kaže,

 'Ako oljuštimo konkretne izraze mita u pozadini, uključujući i tibetanski, izlažemo mit u najednostavnijem obliku: putovanje u skriveno svetište što čuva izvor oslobođenja i obnove koji će kasnije preobraziti ne samo samoga putnika, već i vanjski svijet.'

                                                                              [ Edwin Bernbaum: 'Put u Shambhalu']

        Bernbaum oblik karte Shambhale (vidi slika gore) poistovjećuje sa cvijetom lopoča (simbolom prosvjetljenja u budizmu), a sam mistični zemljopis kraljevstva sa centrima svijesti (cakrama) u ljudskom tijelu. Tako pisani vodiči koje spominje Bernbaum ustvari predstavljaju unutarnje putovanje prema prosvjetljenju - čistom umu i probuđenom srcu. Kada onaj koji traži postigne duhovno preobraženje, Shambhalu može naći u svijetu oko sebe. Prema drugom gledištu, Shambhala bi mogla biti skrivena u četvrtoj dimenziji koja je isto tako stvarna kao i naše tri dimenzije. To znači da je upravo tu, samo nekoliko centimetara od nas, u drugom svijetu koji ne vidimo, jer svu pozornost usmjerujemo prema onom nama poznatom:

 'Katkada, u trenucima mističnoga iskustva, neki ljudi postaju svjesni skrivene, skoro svjetlosne dubine u naobičnijim predmetima... ...Preplavi ih svježi osjećaj čudesnosti, podsjećajući ih na djetinjstvo, te osjete ono što može izgledati kao dublja stvarnost koja prožima njihov okolni svijet. Neki imaju viđenja mjesta poput onih što ih opisuju tekstovi vodiča Shambhale... ...Ti ljudi ne haluciniraju, već su možda, u stvari, izgubili mentalnu uvjetovanost koja obično ograničava njihova viđenja, te na bezvremeni trenutak zavirili u četvrtu dimenziju.'

                                                            [Edwin Bernbaum: 'Put u Shambhalu']

        Čitajući 'Put u Shambhalu' sjetio sam se Gurdjieffove podjele čovječanstva na tri kruga - vanjski, srednji i unutarnji. Vanjski ili egzoterični krug čovječanstva predstavlja obične ljude (Gurdjieff ih je nazivao 'mehaničkim' ili 'mašinama') kojima i mi pripadamo; srednji ili mezoterični ljude koje posjeduju relativno veliko teorijsko (filozofsko) znanje, ali nisu dostigli krajnji stupanj duhovnog razvoja;  unutarnji (ezoterični) krug se sastoji od ljudi koji su dostigli najveći razvojni stupanj koji je moguć za čovjeka, što znači da svaki od njih, prema riječima Gurdjieffa,  'posjeduje individualnost u svom krajnjem razvojnom stupnju, da tako kažemo, jedno nedjeljivo ‘Ja’, sve vrste svijesti moguće za čovjeka i punu kontrolu nad tim stanjima svijesti, sve znanje moguće za čovjeka, i jednu slobodnu i nezavisnu volju'. Ezoterični krug je izgleda, isto ono što su stanovnici i kraljevi Shambhale u tibetanskoj legendi, a zanimljivo je da je i slikoviti prikaz tri koncentrična kruga čovječanstva vrlo sličan kružnim umjetničkim prikazima Shambhale. Gurdjieff je na svojim putovanjima i sam tragao za tajnim samostanima u Tibetu, a prema nekim izvorima, većinu svojih učenja dobio je od tajnog Sarmoung Bratstva (Sarmoung – Shambhala?).

      Potraga sa Shambhalom i dalje traje. Jedna priča koju je u svojoj knjizi naveo Bernbaum možda daje naslutiti gdje ćemo je i naći.

'Stara tibetanska priča govori o mladiću koji se dao u potragu za Shambhalom. Nakon što je prešao mnoge planine, došao je u špilju staroga pustinjaka, koji ga je zapitao, 'Kuda ideš preko snježnih pustara?'

  'Pronaći Shambhalu', odgovorio je mladić.

  'Oh, dobro onda, ne trebaš daleko putovati' rekao je pustinjak, 'Kraljevstvo Shambhale je u tvome srcu.'